Besmrtni Cvrcko
2007-03-25 17:53:48 UTC
Nedavno se poznati novinar beogradskog tjednika Vreme Teofil Pančić
oštro zakačio s Bačkom eparhijom Srpske pravoslavne crkve nakon što je
izvrgao ruglu sijamsku spregu države i Crkve u Novom Sadu. Ondje je
policija, poslušno trznuvši na dojavu vladike Irineja (Bulovića),
prekinula uličnu predstavu talijanskog teatra na, pazi lijepe ironije,
Trgu slobode.
Incident nije od onih zbog kojih se trese svijet, ali činjenica da neko
popovsko preosveštenstvo može zabraniti kazališnu predstavu – da bi
policija poslije klimoglavo podnijela i prijavu protiv organizatora, jer
predstava tobože nije održana na odobrenom mjestu (a jest) – tužno je
tipična za Srbiju danas. Pravoslavna crkva uvijek je imala dosta veliku
ulogu u povijesti Srbije, ali je ipak stalno bila u sjeni (službi)
države. Vjerojatno bi i danas bilo tako da ta država nije u dubokoj
krizi, toliko dubokoj da to nema usporedbe u Evropi.
Stvar je tim važnija i tim teža što Srbija ima najrespektabilniju
povijest državnosti na prostoru ex-Jugoslavije, puno respektabilniju od
Hrvatske, o Sloveniji da se ne govori (jer ona čak vuče i ime iz
slavenske pretpovijesti, kada se još nije nazirao ni početak ovdašnjih
nacionalnih država). A sada je baš Srbija daleko najslabija i
najumornija država i nacija u regiji. I to ne samo zato što je izgubila
sve ratove koje je vodila tokom devedesetih (osim djelomično u BiH) i
što su joj ti ratovi odlamali komad po komad nacionalnog teritorija.
To je naravno vrlo važno, ali još je puno važnije što se ona cijelo to
vrijeme bavila drugima, a sasvim zaboravila i zapustila sebe. Zato sada
čeka vjerojatni novi teritorijalni gubitak (odlazak Kosova) kao
ekonomski i mentalno slomljena zemlja, sa samo još rijetkim preostalim
prednostima u odnosu na susjede (ima mladu i školovanu političku elitu
koja dolazi, ako joj se dopusti, a zahvaljujući dugoj tradiciji ima i
relativno dobru državnu upravu, koju nije uspjela uništiti čak ni
Miloševićeva "antibirokratska revolucija").
Osim toga, Srbija ima malu ali vrlo kvalitetnu opoziciju, vjerojatno
najkvalitetniju u okruženju, okupljenu oko beskompromisno
antinacionalističkog i silno motoričnog prvoborca "oktobarske
revolucije" Čede Jovanovića. Njegovi liberalni demokrati i koalicija
malih građanskih stranaka koju su okupili, jedini su se iščupali iz
bratskog zagrljaja homogenizacije oko Kosova, za koju Pančić duhovito i
urarski precizno kaže da je nastala iz patriotskog mazohizma svih
političkih stranaka da i one, poslije Miloševića, "ponovno izgube Kosovo".
Ta mala i vrijedna opozicija mogla bi u budućnosti postati zaglavni
kamen nacionalnog preporoda Srbije, bez čega ovaj balkanski bolesnik
neće izaći iz postmiloševićevskog miloševićizma (što je najtočnija
dijagnoza bolesti od koje danas teško boluje). Ali, pitanje je ima li ta
zemlja vremena da to čeka. Ne računajući pojavu Jovanovićeve koalicije,
na srbijanskoj političkoj sceni već se godinama gotovo ništa ne pomiče s
mjesta, jer Šešeljevi neofašisti svaki put uredno uzmu svoje sljedovanje
od trećine glasova i tako zemlju stalno drže u opasnosti da njima padne
u ruke.
Doduše, s njima nitko neće u koaliciju, pa je vjerojatnost da se to
dogodi sasvim mala, možda nikakva, ali sama činjenica da ta mogućnost
postoji izvor je stalne talačke krize. To je otprilike kao da kampirate
na rubu odrona, a kada je ultradesni Le Pen na prošlim predsjedničkim
izborima ušao, na užas Francuske, u drugi krug, vidjelo se da ni
zemljama veteranima zapadne demokracije to nimalo lako ne pada.
Iz ovoga je prilično jasno da demokratizacija Srbije, kao uostalom ni
drugih zemalja u regiji, samo još u većoj mjeri, ne može biti prepuštena
njoj, nego mora biti i dio međunarodnog projekta. Za početak,
međunarodna zajednica morala bi izbjeći velike i glupe greške, a njih je
itekoliko bilo. Podsjećam da je ovdje potpisani novinar bio jedan od
rijetkih, što rijetkih, superrijetkih, koji je kritizirao NATO-ovo
bombardiranje SR Jugoslavije, i to s više argumenata koji su se u
međuvremenu pokazali opravdanima.
Ponovit ćemo ovdje samo jedan. To je da će bombardiranje, ako i uništi
Miloševića, uništiti i antinacionalističku opoziciju, koja se više
nikada neće vratiti na superiorne grane kada su beogradski studenti
odbacili nacionalne "svetinje" i prkosili režimu montipajtonovski
marširajući pod zastavama Forda, Opela, Renaulta... I tako je zbilja i
bilo. Nikada srbijanska opozicija više nije ponovila tu zrelost, pa će
se i slavljena DOS-ova revolucija dogoditi kao smjesa puno manje
čistoće, štoviše upravo će u njenom krilu i niknuti klica novog,
postmiloševićevskog nacionalizma (obično ga se izjednačava s Koštunicom,
ali je zapravo širi).
Ali, ne vrijedi ti to ni lule duhana. Na glavnim međunarodnim adresama
nikada nisu priznali tu grešku, a jedini koji je pokazao kuražu da to
učini bio je bivši američki ambasador u Beogradu (i prije toga u
Zagrebu) William Montgomery. On je čak optužio zapadne zemlje da su
skrivile smrt Zorana Đinđića zbog nesavitljivosti prema Srbiji, od koje
se kao nešto samorazumljivo očekivalo da zajedno s Miloševićem odmah
pohapsi i sve druge s haaških optužnica.
Sada kada je Ahtissarijev plan za Kosovo poslan u Ujedinjene narode, uz
veliku vjerojatnost da će to završiti registriranjem nove države,
postoji objektivna opasnost da se klizište na kojem počiva slaba i
dezorijentirana srbijanska država pokrene. Da se krivo ne razumijemo,
odgovornost za to snosila bi najviše ona sama, točnije prijašnja
Miloševićeva razbijačka politika, a odmah zatim i sadašnja garnitura na
vlasti. Ona je donijevši novi ustav s jedinom namjerom da se Kosovo
proglasi neotuđivim dijelom Srbije, praktički kovertirala sutrašnju
uzurpaciju teritorija druge države.
Ali, dio odgovornosti svakako je i na međunarodnoj zajednici, jer ako se
kosovsko osamostaljenje bude lomilo preko koljena, Srbija će, jasno je,
biti teško poražena i ponižena, i nitko ne može jamčiti da to u njoj
neće uzgojiti klicu revanšizma. Time bi bilo napušteno nepisano pravilo
da u jugoslavenskim ratovima nema pobjednika ni poraženih (svatko iz
jugoslavenskog braka iznosi što je unio), jer bi Srbija jedina izašla iz
rata manja nego što je u nj ušla.
To bi značilo da je na nju primijenjen oblik kažnjavanja iz dvaju
svjetskih ratova, kada su poraženi bili kažnjavani, osim ratnim
odštetama, i oduzimanjem teritorija, što je vjerojatno imalo opravdanja,
ali ne uvijek i prave mjere. Sada bi se moglo dogoditi to isto, jer ako
se i složimo da je Srbija takvu kaznu zaslužila, jesu li baš svi drugi
zaslužili da ih ona apriori i u najširem luku zaobiđe. Ukratko, stvoren
je presedan, koji iz srbijanskog kuta izgleda tim gore što je Srbija
prva na ovome prostoru koja je ostvarila nacionalnu državu, a sada je na
repu svih ostalih, jer jedino ona ne zna, ili neće da zna, gdje su joj
nacionalne granice.
I tu smo blizu poanti. Mnogo je onih sa strane, uključujući i ovdje u
Hrvatskoj, koji zbog svega ovoga likuju, štoviše, rado bi vidjeli Srbiju
na koljenima. A gluplji rezon u ovom trenutku jedva se može i zamisliti.
Očito je, naime, da se bez kakve-takve stabilnosti Srbije ne može
graditi ni stabilnost cijele regije, jer ako je ona imala veliku,
ključnu ulogu u jugoslavenskim ratovima devedesetih, i malom djetetu će
biti jasno da njena uloga ne može biti beznačajna ni u obnovi mira.
Može se to reći, ako hoćete, i drukčije: ako se srbijansko klizište
pokrene, neće se ni u susjedstvu moći mirno živjeti. O bezbrižnom i
berićetnom kampiranju da ne govorimo.
Marinko ČULIĆ
("Feral")
oštro zakačio s Bačkom eparhijom Srpske pravoslavne crkve nakon što je
izvrgao ruglu sijamsku spregu države i Crkve u Novom Sadu. Ondje je
policija, poslušno trznuvši na dojavu vladike Irineja (Bulovića),
prekinula uličnu predstavu talijanskog teatra na, pazi lijepe ironije,
Trgu slobode.
Incident nije od onih zbog kojih se trese svijet, ali činjenica da neko
popovsko preosveštenstvo može zabraniti kazališnu predstavu – da bi
policija poslije klimoglavo podnijela i prijavu protiv organizatora, jer
predstava tobože nije održana na odobrenom mjestu (a jest) – tužno je
tipična za Srbiju danas. Pravoslavna crkva uvijek je imala dosta veliku
ulogu u povijesti Srbije, ali je ipak stalno bila u sjeni (službi)
države. Vjerojatno bi i danas bilo tako da ta država nije u dubokoj
krizi, toliko dubokoj da to nema usporedbe u Evropi.
Stvar je tim važnija i tim teža što Srbija ima najrespektabilniju
povijest državnosti na prostoru ex-Jugoslavije, puno respektabilniju od
Hrvatske, o Sloveniji da se ne govori (jer ona čak vuče i ime iz
slavenske pretpovijesti, kada se još nije nazirao ni početak ovdašnjih
nacionalnih država). A sada je baš Srbija daleko najslabija i
najumornija država i nacija u regiji. I to ne samo zato što je izgubila
sve ratove koje je vodila tokom devedesetih (osim djelomično u BiH) i
što su joj ti ratovi odlamali komad po komad nacionalnog teritorija.
To je naravno vrlo važno, ali još je puno važnije što se ona cijelo to
vrijeme bavila drugima, a sasvim zaboravila i zapustila sebe. Zato sada
čeka vjerojatni novi teritorijalni gubitak (odlazak Kosova) kao
ekonomski i mentalno slomljena zemlja, sa samo još rijetkim preostalim
prednostima u odnosu na susjede (ima mladu i školovanu političku elitu
koja dolazi, ako joj se dopusti, a zahvaljujući dugoj tradiciji ima i
relativno dobru državnu upravu, koju nije uspjela uništiti čak ni
Miloševićeva "antibirokratska revolucija").
Osim toga, Srbija ima malu ali vrlo kvalitetnu opoziciju, vjerojatno
najkvalitetniju u okruženju, okupljenu oko beskompromisno
antinacionalističkog i silno motoričnog prvoborca "oktobarske
revolucije" Čede Jovanovića. Njegovi liberalni demokrati i koalicija
malih građanskih stranaka koju su okupili, jedini su se iščupali iz
bratskog zagrljaja homogenizacije oko Kosova, za koju Pančić duhovito i
urarski precizno kaže da je nastala iz patriotskog mazohizma svih
političkih stranaka da i one, poslije Miloševića, "ponovno izgube Kosovo".
Ta mala i vrijedna opozicija mogla bi u budućnosti postati zaglavni
kamen nacionalnog preporoda Srbije, bez čega ovaj balkanski bolesnik
neće izaći iz postmiloševićevskog miloševićizma (što je najtočnija
dijagnoza bolesti od koje danas teško boluje). Ali, pitanje je ima li ta
zemlja vremena da to čeka. Ne računajući pojavu Jovanovićeve koalicije,
na srbijanskoj političkoj sceni već se godinama gotovo ništa ne pomiče s
mjesta, jer Šešeljevi neofašisti svaki put uredno uzmu svoje sljedovanje
od trećine glasova i tako zemlju stalno drže u opasnosti da njima padne
u ruke.
Doduše, s njima nitko neće u koaliciju, pa je vjerojatnost da se to
dogodi sasvim mala, možda nikakva, ali sama činjenica da ta mogućnost
postoji izvor je stalne talačke krize. To je otprilike kao da kampirate
na rubu odrona, a kada je ultradesni Le Pen na prošlim predsjedničkim
izborima ušao, na užas Francuske, u drugi krug, vidjelo se da ni
zemljama veteranima zapadne demokracije to nimalo lako ne pada.
Iz ovoga je prilično jasno da demokratizacija Srbije, kao uostalom ni
drugih zemalja u regiji, samo još u većoj mjeri, ne može biti prepuštena
njoj, nego mora biti i dio međunarodnog projekta. Za početak,
međunarodna zajednica morala bi izbjeći velike i glupe greške, a njih je
itekoliko bilo. Podsjećam da je ovdje potpisani novinar bio jedan od
rijetkih, što rijetkih, superrijetkih, koji je kritizirao NATO-ovo
bombardiranje SR Jugoslavije, i to s više argumenata koji su se u
međuvremenu pokazali opravdanima.
Ponovit ćemo ovdje samo jedan. To je da će bombardiranje, ako i uništi
Miloševića, uništiti i antinacionalističku opoziciju, koja se više
nikada neće vratiti na superiorne grane kada su beogradski studenti
odbacili nacionalne "svetinje" i prkosili režimu montipajtonovski
marširajući pod zastavama Forda, Opela, Renaulta... I tako je zbilja i
bilo. Nikada srbijanska opozicija više nije ponovila tu zrelost, pa će
se i slavljena DOS-ova revolucija dogoditi kao smjesa puno manje
čistoće, štoviše upravo će u njenom krilu i niknuti klica novog,
postmiloševićevskog nacionalizma (obično ga se izjednačava s Koštunicom,
ali je zapravo širi).
Ali, ne vrijedi ti to ni lule duhana. Na glavnim međunarodnim adresama
nikada nisu priznali tu grešku, a jedini koji je pokazao kuražu da to
učini bio je bivši američki ambasador u Beogradu (i prije toga u
Zagrebu) William Montgomery. On je čak optužio zapadne zemlje da su
skrivile smrt Zorana Đinđića zbog nesavitljivosti prema Srbiji, od koje
se kao nešto samorazumljivo očekivalo da zajedno s Miloševićem odmah
pohapsi i sve druge s haaških optužnica.
Sada kada je Ahtissarijev plan za Kosovo poslan u Ujedinjene narode, uz
veliku vjerojatnost da će to završiti registriranjem nove države,
postoji objektivna opasnost da se klizište na kojem počiva slaba i
dezorijentirana srbijanska država pokrene. Da se krivo ne razumijemo,
odgovornost za to snosila bi najviše ona sama, točnije prijašnja
Miloševićeva razbijačka politika, a odmah zatim i sadašnja garnitura na
vlasti. Ona je donijevši novi ustav s jedinom namjerom da se Kosovo
proglasi neotuđivim dijelom Srbije, praktički kovertirala sutrašnju
uzurpaciju teritorija druge države.
Ali, dio odgovornosti svakako je i na međunarodnoj zajednici, jer ako se
kosovsko osamostaljenje bude lomilo preko koljena, Srbija će, jasno je,
biti teško poražena i ponižena, i nitko ne može jamčiti da to u njoj
neće uzgojiti klicu revanšizma. Time bi bilo napušteno nepisano pravilo
da u jugoslavenskim ratovima nema pobjednika ni poraženih (svatko iz
jugoslavenskog braka iznosi što je unio), jer bi Srbija jedina izašla iz
rata manja nego što je u nj ušla.
To bi značilo da je na nju primijenjen oblik kažnjavanja iz dvaju
svjetskih ratova, kada su poraženi bili kažnjavani, osim ratnim
odštetama, i oduzimanjem teritorija, što je vjerojatno imalo opravdanja,
ali ne uvijek i prave mjere. Sada bi se moglo dogoditi to isto, jer ako
se i složimo da je Srbija takvu kaznu zaslužila, jesu li baš svi drugi
zaslužili da ih ona apriori i u najširem luku zaobiđe. Ukratko, stvoren
je presedan, koji iz srbijanskog kuta izgleda tim gore što je Srbija
prva na ovome prostoru koja je ostvarila nacionalnu državu, a sada je na
repu svih ostalih, jer jedino ona ne zna, ili neće da zna, gdje su joj
nacionalne granice.
I tu smo blizu poanti. Mnogo je onih sa strane, uključujući i ovdje u
Hrvatskoj, koji zbog svega ovoga likuju, štoviše, rado bi vidjeli Srbiju
na koljenima. A gluplji rezon u ovom trenutku jedva se može i zamisliti.
Očito je, naime, da se bez kakve-takve stabilnosti Srbije ne može
graditi ni stabilnost cijele regije, jer ako je ona imala veliku,
ključnu ulogu u jugoslavenskim ratovima devedesetih, i malom djetetu će
biti jasno da njena uloga ne može biti beznačajna ni u obnovi mira.
Može se to reći, ako hoćete, i drukčije: ako se srbijansko klizište
pokrene, neće se ni u susjedstvu moći mirno živjeti. O bezbrižnom i
berićetnom kampiranju da ne govorimo.
Marinko ČULIĆ
("Feral")