sapiens
2007-01-30 16:54:39 UTC
Drugi pišu: Slobodna Evropa
Priča o Trebinjcu Srđanu Aleksiću
SVITAC U NOĆI
http://www.danas.co.yu/20031009/terazije1.html#1
Opšte je mjesto mnogih analiza da je za budućnost prostora nekadašnje
Jugoslavije od presudne važnosti obnova povjerenja među narodima. Više od
nevoljnih i nemuštih izvinjenja političkih lidera za zlo kojim su
obilježene devedesete na Balkanu u procesu pomirenja znače pojedinačni
gestovi hrabrosti malih običnih ljudi. Ovo je priča o jednom takvom gestu.
Srđan Aleksić nije se razlikovao od ostalih mladića u svom Trebinju. Volio
je plivanje i bio nosilac titule republičkog rekordera. Oprobao se i na
pozorišnim daskama i, kako kažu znalci, na sceni ostavljao utisak zrelije
osobe od svojih mladićkih dvadesetih. Kada su došle godine rata Srđanov
buntovni duh usprotivio se ubijanju, razaranju i pljački. Otpušten je iz
vojske, da bi na svoju ruku osnovao jedinicu koja je, pored ostalog,
imovinu otetu trebinjskim Bošnjacima vraćala vlasnicima i nastojala da im
pomogne na svaki drugi način. Srđanov otac, Rade Aleksić, ugledni
trebinjski pravnik o tome kaže:
"Ja nisam ni znao koliko je toga Srđan sa svojim društvom uradio, već sada
trebinjski muslimani, koji dolaze, pričaju mi šta je sve Srđan za svakoga
od njih uradio. Malo je tužno, jer Srđana nema da sluša tu priču, a opet,
kao roditelju, srce plače, ali ponos postoji. Jer, Srđan je radio ono što
bi svaki normalan roditelj želio da mu sin i dijete radi.
Naš sagovornik napominje da se osjećaj pravdoljubivosti i tolerancije u
porodici Aleksića njegovao iz generacije u generaciju. Ni Srđan nije mogao
postupiti drugačije tog fatalnog 21. januara 1993. godine:
"Desilo se tako što je naišao u vrijeme kada su jednog mladog momka u
kasarnu sprovodila dva policajca. Oni su dopustili pijanom vojniku da ga
povali, izvadi nož i da ga, ružno je reći, baš ružno reći, kolje nasred
ulice. Srđan je, na sreću tog momka, naišao, zgrabio vojnika, s njim se
pohrvao, a ovaj momak, musliman - što ništa nije značilo, barem ne za
predratno Trebinje, iskoristio je priliku i pobjegao.
Srđan je htio otići, nije više bilo potrebe da se hrve, ali su na njegovu
nesreću naišla još tri vojnika, ljudi u uniformi, Trebinjci. I kad je Srđan
pošao, jedan koji je inače bio karatista, udario ga je s leđa po nogama,
oborio ga i onda su ga, ne zna se tačno ko, udarala trojica dok je četvrti
držao pušku na gotovs da ne bi neko slučajno prišao Srđanu u pomoć.
Srđan je zadobio teške povrede, pao je u komu, nije dolazio sebi i umro je
na Savindan 27. januara. Možda je i to simbolično za onoga ko vjeruje, što
je baš na Savindan umro.
Ja kao roditelj smatram da je sticaj okolnosti, taj prokleti rat, to zlo
koje je nametnuto ovom narodu, ta mržnja prema nekome ko nije iste vjere
ili ko nije istog imena, ubica moga sina. Ti vojnici kao ljudi, prije te
mržnje, nikad to ne bi učinili."
Učesnici ubistva u centru Trebinja u po bijela dana osuđeni su na
dvogodišnje zatvorske kazne. Jedan od njih, kome je kazna odložena, poginuo
je na ratištu. O sudbini ostalih Srđanov otac ne zna ništa. Gorko
primjećuje da mu ni presuda, kao oštećenoj strani, nikada nije uručena. A
bošnjački mladić koji je preživio zahvaljujući odvažnosti Srđana Aleksića,
šta je s njim?
"Taj momak se javlja, svakog mjeseca me nazove telefonom. Živi u Švedskoj.
Oženio se, ima porodicu. Ja mu želim sve najljepše u životu i puno sreće.
Što se tiče samog čina Srđanove pogibije, mislim da je svojim gestom spasio
grad Trebinje od velike sramote. I smatram, ne kao roditelj, nego kao
građanin ovoga grada, kao Trebinjac, kao čovjek koji želi najljepše ovom
gradu i ljudima u njemu, da Srđanov čin zaslužuje posebnu pažnju. Zaslužuje
veću pažnju od strane srpskog življa što im je spasio obraz, nego od
muslimanskog življa što je spasio jednog Muslimana. Ali imam osjećaj da
malo ljudi to tako vidi i to tako razumije. Možda ja to vidim tako jer sam
roditelj, pa tražim neku utjehu što sam izgubio sina, a možda sam i u
pravu."
Poznavaoci prilika u gradu na Trebišnici kažu da Srđanov primjer nije
usamljen i da su mnogi Srbi pomogli svojim komšijama Bošnjacima kada je
bilo najteže. I jedni i drugi smatraju da još nije vrijeme da se o tome
govori. Otuda potsjećanje na gest Srđana Aleksića treperi poput svica u
mrkloj, hercegovačkoj noći.
"Na smrtovnici mome sinu sam napisao ono što sam mislio iz duše - poginuo
je vršeći svoju dužnost. Tako i svi ostali koji su tako radili, oni su
vršili svoju ljudsku dužnost. Jer da nije toga, kako bi se živjelo? S kim
bi čovjek živio i zašto bi živio na kraju krajeva?"
Nikola Gurović
Priča o Trebinjcu Srđanu Aleksiću
SVITAC U NOĆI
http://www.danas.co.yu/20031009/terazije1.html#1
Opšte je mjesto mnogih analiza da je za budućnost prostora nekadašnje
Jugoslavije od presudne važnosti obnova povjerenja među narodima. Više od
nevoljnih i nemuštih izvinjenja političkih lidera za zlo kojim su
obilježene devedesete na Balkanu u procesu pomirenja znače pojedinačni
gestovi hrabrosti malih običnih ljudi. Ovo je priča o jednom takvom gestu.
Srđan Aleksić nije se razlikovao od ostalih mladića u svom Trebinju. Volio
je plivanje i bio nosilac titule republičkog rekordera. Oprobao se i na
pozorišnim daskama i, kako kažu znalci, na sceni ostavljao utisak zrelije
osobe od svojih mladićkih dvadesetih. Kada su došle godine rata Srđanov
buntovni duh usprotivio se ubijanju, razaranju i pljački. Otpušten je iz
vojske, da bi na svoju ruku osnovao jedinicu koja je, pored ostalog,
imovinu otetu trebinjskim Bošnjacima vraćala vlasnicima i nastojala da im
pomogne na svaki drugi način. Srđanov otac, Rade Aleksić, ugledni
trebinjski pravnik o tome kaže:
"Ja nisam ni znao koliko je toga Srđan sa svojim društvom uradio, već sada
trebinjski muslimani, koji dolaze, pričaju mi šta je sve Srđan za svakoga
od njih uradio. Malo je tužno, jer Srđana nema da sluša tu priču, a opet,
kao roditelju, srce plače, ali ponos postoji. Jer, Srđan je radio ono što
bi svaki normalan roditelj želio da mu sin i dijete radi.
Naš sagovornik napominje da se osjećaj pravdoljubivosti i tolerancije u
porodici Aleksića njegovao iz generacije u generaciju. Ni Srđan nije mogao
postupiti drugačije tog fatalnog 21. januara 1993. godine:
"Desilo se tako što je naišao u vrijeme kada su jednog mladog momka u
kasarnu sprovodila dva policajca. Oni su dopustili pijanom vojniku da ga
povali, izvadi nož i da ga, ružno je reći, baš ružno reći, kolje nasred
ulice. Srđan je, na sreću tog momka, naišao, zgrabio vojnika, s njim se
pohrvao, a ovaj momak, musliman - što ništa nije značilo, barem ne za
predratno Trebinje, iskoristio je priliku i pobjegao.
Srđan je htio otići, nije više bilo potrebe da se hrve, ali su na njegovu
nesreću naišla još tri vojnika, ljudi u uniformi, Trebinjci. I kad je Srđan
pošao, jedan koji je inače bio karatista, udario ga je s leđa po nogama,
oborio ga i onda su ga, ne zna se tačno ko, udarala trojica dok je četvrti
držao pušku na gotovs da ne bi neko slučajno prišao Srđanu u pomoć.
Srđan je zadobio teške povrede, pao je u komu, nije dolazio sebi i umro je
na Savindan 27. januara. Možda je i to simbolično za onoga ko vjeruje, što
je baš na Savindan umro.
Ja kao roditelj smatram da je sticaj okolnosti, taj prokleti rat, to zlo
koje je nametnuto ovom narodu, ta mržnja prema nekome ko nije iste vjere
ili ko nije istog imena, ubica moga sina. Ti vojnici kao ljudi, prije te
mržnje, nikad to ne bi učinili."
Učesnici ubistva u centru Trebinja u po bijela dana osuđeni su na
dvogodišnje zatvorske kazne. Jedan od njih, kome je kazna odložena, poginuo
je na ratištu. O sudbini ostalih Srđanov otac ne zna ništa. Gorko
primjećuje da mu ni presuda, kao oštećenoj strani, nikada nije uručena. A
bošnjački mladić koji je preživio zahvaljujući odvažnosti Srđana Aleksića,
šta je s njim?
"Taj momak se javlja, svakog mjeseca me nazove telefonom. Živi u Švedskoj.
Oženio se, ima porodicu. Ja mu želim sve najljepše u životu i puno sreće.
Što se tiče samog čina Srđanove pogibije, mislim da je svojim gestom spasio
grad Trebinje od velike sramote. I smatram, ne kao roditelj, nego kao
građanin ovoga grada, kao Trebinjac, kao čovjek koji želi najljepše ovom
gradu i ljudima u njemu, da Srđanov čin zaslužuje posebnu pažnju. Zaslužuje
veću pažnju od strane srpskog življa što im je spasio obraz, nego od
muslimanskog življa što je spasio jednog Muslimana. Ali imam osjećaj da
malo ljudi to tako vidi i to tako razumije. Možda ja to vidim tako jer sam
roditelj, pa tražim neku utjehu što sam izgubio sina, a možda sam i u
pravu."
Poznavaoci prilika u gradu na Trebišnici kažu da Srđanov primjer nije
usamljen i da su mnogi Srbi pomogli svojim komšijama Bošnjacima kada je
bilo najteže. I jedni i drugi smatraju da još nije vrijeme da se o tome
govori. Otuda potsjećanje na gest Srđana Aleksića treperi poput svica u
mrkloj, hercegovačkoj noći.
"Na smrtovnici mome sinu sam napisao ono što sam mislio iz duše - poginuo
je vršeći svoju dužnost. Tako i svi ostali koji su tako radili, oni su
vršili svoju ljudsku dužnost. Jer da nije toga, kako bi se živjelo? S kim
bi čovjek živio i zašto bi živio na kraju krajeva?"
Nikola Gurović